Morske pustolovine

Sigurno ste barem jednom u životu bili na moru. Sjećate se pješčanih plaža, toplih sunčevih zraka i svima nam milog dokoličarenja po cijele dane, kao i onih divnih mjesta gdje strani turisti veselo i bezbrižno naručuju iće i piće u velikim količinama, a nasmiješeni konobari prepuni ljubavi i poštovanja prema svojim gostima te iste munjevito donose. Odlučan da i sam budem dio tog magičnog svijeta, marljivo sam radio cijelu godinu i unatoč savjetima moje uplakane majke („Nemoj sine, zašto si to radiš?“), konačno krenuo u jednu od tih prodavaonica sreće.

Praćen svojom uplašenom djevojkom, hrabro sam se zaputio prema jednoj od konobarica, koja nas je, čim je prozrela moj notorno loš „bon giorno“, koji je trebao biti kamuflaža, maknula smiješak s lica i bez riječi, samo kratkim trzajem glave, posjela za najbliži stol, i sa pogledom prepunim nevjerice i gađenja pogledala (tada to još nismo znali) glavnog konobara.

Šef nas je sale tada na prilično zahrđalom hrvatsko-srpskom (čovjek ga na poslu vjerovatno nije koristio godinama) priupitao što ćemo popiti, čvrsto držeći menije u rukama, na što je vaš suludi novinar, sa odlučnošću Rose Parks i pozivanjem na tisućljetnu ratničku tradiciju svojih predaka, hladno odgovorio:“ Mi bismo nešto i pojeli.“. Nastao je muk.

Tišina je trajala nekoliko trenutaka, kada se šokirani šef sabrao i uz jedan kratki uzdah nam predao menije pa smo naručili i hranu. Vino je bilo toplo i lagano prokislo, hrana stara i neukusna (plus tome, poslužili su nas tek kada su posluživali i sve ostale goste, pritom gledajući svaki put u našem smjeru sa osvetničkim smješkom na usnama, m..u im jebem).
No isplatilo se.

Pića: 50kn. Hrana: 200kn. Jesti svoj na svome: neprocjenjivo.